Spavač će se sam probuditi - nova zbirka Melike Popović

Ovih dana objavljena je nova zbirka poezije Zadranke Melike Popović pod naslovom "Spavač će se sam probuditi", u nakladi "Das Wort" iz Slavonskog Broda.

Ona je svoju drugu zbirku posvetila majci i ocu:

Hvala vam što ste mi omogučili trenutke tišine, neophodne za duhovni mir, u kojima sam riješila najvažnije naizgled nerješive čvorove.

Sama autorica, Melika Popović objasnila je nastajanje zbirke pod tim naslovom:

Ovaj djelić klupka snovitosti, odmatao se u kratkom vremenskom periodu nakon svojevrsnog kraja "starog normalnog". Zbirka je popunjavana kratkim misaonim bljeskovima, izazvanim spoznajom o nemogućnosti objašnjenja samoj sebi gdje pripadam naspram svijeta u kojem živim. Jesam li s "ove ili s one strane postojanja"?

Preplavljena pitanjima kao nikada do tad, trebalo je potražiti odgovore po rubovima snova koji su me danonoćno držali nit` budnom, nit` u snu.

Sugeriram naslovom kako spavača treba pustiti da se sam probudi U protivnom, izgubit će nit po kojoj se još uvijek nižu pitanja bez odgovora. A odgovori su itekako bitni slobodnomislećem biću.

Stoga dragi čitaoče usreći me. Možda će Tebi biti daleko lakše raspetljati ove čvorove, kako to inače biva da je lakše riješiti tuđe nego li vlastite..., pozvala je zadarska pjesnikinja na čitanje.

Recenziju zbirke napisala je urednica Marija Mišić:

PROHUJALI KOLOVOZI, FILIGRANSKI FRAGMENTI POPUCALIH, ODBAČENIH SATURNOVIH PRSTENOVA ILITI TEK KADULJIN MED KAO SPORADIČAN POSTULAT OBLIKOVANJA VLASTITOG SVEMIRA MISLI

Život teče u svojim mijenama. Vječito iznova zatvara krug, stoga i najljepši dan uvijek završava tminom, a nakon mrkle noći sljeduje zora. U protočnosti vremena tek mjestimično se javlja spoznaja, potpuno shvaćanje ovoga svijeta do njegove najsitnije čestice, ali... Tek nakratko jer već sljedećeg trena ona nanovo nestaje. Jedina konstanta takvih, cikličkih mijena ostaje čovjek sa svojom pravocrtnom putanjom. Ucrtan je, dakle, u vrijeme, stopljen s njim, no istovremeno je i izvan njega u potpunosti. Definiran je neprestanom čežnjom da osipanje tog istog vremena nadiđe, da ga pobijedi. On je slobodan u posjedovanju duha i, iako omeđen materijom, ima pravo biti besmrtan, bezgraničan. Sve to i sam stih potvrđuje svojom postojanošću na papiru gdje ostaje kao zajam misli napisane za budućnost. Upravo to podupire i čovjekova želja da stvara ostavljajući tako vlastiti trag nekom drugome, za dane koji tek trebaju doći.

Zbirka poezije pod nazivom Spavač će se sam probuditi, autorice Melike Popović, umjetničko je nastojanje zapisivanja same sebe među korice knjige. Taj zapis formiran je metodički u jednu cjelinu koju karakterizira dosljednost u stilu i formi. U tri ciklusa kroz koje je zbirka oformljena i kroz 115 numeriranih pjesama pjesnikinja pruža vlastitu deskripciju prolaznosti. Duboko je svjesna onoga što odabire za temat svoje zbirke i uz visoko jezično umijeće čitatelju daruje zaokružen pjesnički izričaj, a ta strogoća komponiranja točno određenih fragmenata u povezanu i smislenu cjelinu može biti jedino rezultat zrelog pjesničkog rada i temeljitog promišljanja vlastite inspiracije.

Poetička samosvijest pjesnikinje Popović komponira tako zbirku cjeline koja, nalik na matematičku jednadžbu, raščlanjuje odabranu temu do najmanjeg atoma. No da bi ju se shvatilo, potrebno je znati čitati između redaka jer pjesnikinja u svojoj zaigranosti koristi elemente ludizma i katkada poetizira nepoetsko, a gotovo svaku izrečenu misao zaogrće u metaforu. I iako je osnovna tema prolaznost, ona se raščlanjuje na bezbroj nijansi i podtema koje će uočiti tek pažljiviji promatrač. Svaki stih upućuje na proces stvaranja kroz koji autor, da bi izrodio u pjesmi postavljenu tezu, duboko promišlja cikličnost života najčešće izražen kroz ponavljanja prirodnih mijena, ali i kroz čovjekov životni vijek. Knjiga započinje neobičnim predgovorom tematski vezanim za sam naslov knjige, a zatim se otvara prvo poglavlje - Zaprašena raznobojnim peludom. Započinje time putovanje spoznajom.

Autorica istovremeno suprotstavlja i sljubljuje sebe prirodi, odabire motive zemlje, životinja, biljaka, vremenskih prilika poput vjetra ii mjesečine, cvjetanja, zrenja... Ističe među egzistencijalnost svakog živog bića u mijenama prirode i protoka vremena. Kroz taj osnovni iskaz slojevito zatim, uz izrazitu metaforičnost, isprepliće međuljudske odnose, podložnost određenog bića zemlji i njezinim uvjetima, čovjekovu surovost spram ostalih živih bića, njegovu nadmoćnost nad ostalima, a već u sljedećem retku ili pjesmi potpunu izjednačenost s njima. Drugi ciklus pjesnikinja definira tvrdnjom - S lakoćom ću to podnijeti. Ovdje relacija između općenitog čovještva suprotstavljenog prirodi prerasta u intiman odnos, ja i ti. Motivi postaju romantičniji. Uz kišu i ruže pojavljuje se glazba i ples, gitara, note itd. Opjevana je ljepota ljubavi koja je svjesna konstelacije života i njegove prolaznosti, usmjerenosti prema nečemu što će neizbježno doći. Svemu tome pridodaju se promjene raspoloženja...Pulsiranje. Odnos varira od zanesenosti i spontanosti do svoje ustajalosti u banalnoj svakodnevici. Kroz takav izričaj autorica u pjesme svjesno unosi pomalo filozofski pogled na život i ljubav, na odnose koji vladaju u njima te ih tako možda čak i nehotice obrazlaže. Treći ciklus oslovljen je mišlju Za sve što doći će. Takvom izjavom lirski subjekt zaokružuje rečeno, zaključuje djelo u skladu s ranije ponuđenim. Ipak u tom završnom koraku dominira promišljanje u kojem je "ja" suprotstavljeno nečemu većem. Budući da je zbirka kao zaokruženo djelo koncipirana statično, bez odskakanja u stilu pisanja, u ritmu ili odabiru motiva, nema velike promjene. Osjeti se tek drukčija nijansa u mislenoj okupaciji stvaratelja te se pojavljuju motivi drugačijih dimenzija. Primjerice svemir, Bog, noć ili svitanje. More. Zatim kontrast. Sklupčanost, načetost, teturanje... Pjesnikinja iz stiha u stih donosi propitivanje, razmišljanje, svrhovitost.

Dotiče redovito općeniti ljudski karakter, ljudsku glupost u pojedinim segmentima, ali i težnju k višoj svrsi. Međutim, naglasak je povremeno i na vlastitom umoru, potrošenosti koja nastupa u zrelom stadiju života pojedine osobe. Mnoga nas životna iskustva ushićuju, ljubav nas veseli i ispunja. Sve to istovremeno i zahtijeva, troši. Svjesna toga autorica neprestano vrluda od ushita i zanosa, od ljepote, do umora i težine. Ipak, nikada ne uzima ništa od toga olako, već kao da cijeni sve što bivanje nudi i sakuplja svaki dah zahvalna poput djeteta koje na pješčanoj morskoj obali sakuplja školjke. Svjesna da će sve to jednom prestati.

Mudrost je znati svijet promišljati u svim njegovim nijansama, rekli bi oni nešto iskusniji, zato što ništa nije isključivo crno ili bijelo. Životna je to mudrost, složit ću se i sama, dio koje nam pjesnikinja Popović nesebično daruje u ovom književnom djelu čija je ključna osobina upravo zrelost koja se očituje na razini kompozicije cjelovitog rukopisa i na razini izgrađenosti vlastitog stila te kod dosljednosti u gradaciji odabrane teme, a istančani senzibilitet u stvaranju poetike jest završni pečat koji potvrđuje kako je ovo djelo plod promišljenog i kontinuiranog rada, sazrijevanja i dakako same zrelosti kojoj svaki umjetnik naposljetku i teži.

Urednica Marija Mišić, mag. theol.

Lektura, Magdalena Mišetić
Ilustrator naslovnice, Klara Matić Benčik